Tribina: “Šta to smrdi oko deponije u Vinči”?

Tribina: “Šta to smrdi oko deponije u Vinči”?

05/07/2017 Off By

 

Na juče održanoj Tribini “Šta to smrdi oko deponije u Vinči”, koju je organizovala Inicijativa “Ne da(vi)mo Beograd”, u prostorijama Centra za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu, još jednom je skrenuta pažnja na Katastrofalno stanje deponije visoke preko 40 metara u Vinči.

Jer se na njoj bez tretmana đubre taloži od sedamdesetih godina prošlog veka i predstavlja opasnost od novih požara. Aktuelni požar je samo lokalizovan, ali ne i ugašen. Posledice po zdravlje ljudi od dima i isparenja.
Posebno je ukazano da rešenje koje nudi gradska vlast u vidu izgradnje spalionice za otpad u saradnji sa privatnim partnerom nije u najboljem interesu građana i građanki Beograda. Većina učesnika i učesnica Tribine rešenje za problem tretman otpada vidi u ulaganju u zelenu ekonomiju kojom se pozitivno utiče na očuvanje životne sredine, a pritom stvara i daleko više radnih mesta.
Inicijativa “Ne da(vi)mo Beograd”, ovom tribinom, kao i dvema akcijama izvedenim na početku zasedanja Skupštine grada Beograda, kada je pred nos gradskih čelnika donet požar i dim Vinče i kada je na sledećem zasedanju ovaj požar simbolično gašen, najavila je da će pratiti namere vlasti da se Vinča privatizuje u netransparentnom procesu koji na štetu javnog interesa omogućava profit investitoru. Rečeno je da ovo kompleksno pitanje ne sme biti rešavano u tajnosti, skriveno od građana kojih se najviše tiče kakvu će imati životnu sredinu i koliko će ih koštati nova avantura gradskih vlasti. Prva takva prilika je 13. jul kada je planirano otvaranje ponuda za javno privatno partnerstvo za Vinču, a za kada je na tribini najavljena nova protestna akcija inicijative.
Tribina je počela recitalom Ane Ilić i njenom pesmom posvećnoj situaciji u Vinči, a na pitanja moderatorke Ive Marković iz Zelene omladine Srbije učesnici su pred prepunom salom i uz veliko interesovanje propraćeno brojnim pitanjima odgovarali više od dva sata.
Igor Jezdimirović iz Saveza ekoloških udruženja “Zelena lista Srbije” je izjavio da je izgradnja spalionice otpada kao kada se gradi kuća, ali se umesto temelja prvo postavljaju prozori. Jezdimirović je rekao da Beograd ima Strategiju i Lokalni plan za upravljanja otpadom, ali da ih ne primenjuje, jer to znači da pre spalionice đubreta postoje tri koraka koja se primenjuju za smanjenje količine otpada.
“Prvi je smanjivanje otpada, odnosno ponovna upotreba – ako mi ne treba kauč, neću ga baciti, možda ga neko drugi koristi. Sledi upravljanje otpadom, poput korišćenja plastične ambalaže i stakla, pa onda reciklaža, i na kraju spalionice đubreta”, rekao je Jezdimirović.
Direktor Instituta za opštu i fizičku hemiju, Stevan Blagojević, je izjavio da je deponija u Vinči otvorena 1977. godine i da se prostire na 68 hektara, na kojima se odlaže 600.000 tona đubreta, čija je trenutna visina 40 metara, što odgovara zgradi od 12 spratova. On je istakao da spalionice đubreta, ako su dobro urađene, predstavljaju moguće rešenje za otpad. “Ono što može biti problem je da se od tone đubreta izdvaja tona ugljen-dioksida, koji utiče na efekat staklene bašte i globalnog zagrevanja”, rekao je Blagojević.
Tijana Ljubenović iz Mladih istraživača Srbije ukazala je na važnost pravovremenog i istinitog informisanja kada su u pitanju rešavanja gorućih ekoloških pitanja i da građani imaju na raspolaganju mehanizme sadržane u Zakonu o slobodnom pristupu informacija od javnog značaja. Posebno je naglasila da je jako bitno obezbediti aktivno učešće građana u procesu odlučivanju u pitanjima od važnosti za zaštitu životne sredine.
Vladimir Radojičić iz Inicijative Ne da(vi)mo Beograd istakao je da je plan gradskih vlasti za privatizaciju komunalnih usluga pogrešan iz više razloga. Kao najvažniji razlog on je naveo ekonomski aspekt. Prosečni troškovi za transport i tretman otpada u Beogradu 2011.godine za sakupljanje i tretman otpad iznosi je 29,5 evra po domaćinstvu godišnje. Nakon svih ulaganja u tretman otpada očekuje se da ukupan prosečni račun domaćinstva za tretman otpada bude 127,5 evra godišnje, što je skoro 4,5 puta više. Drugi razlog je što privatizacija komunalnih usluga ne predstavlja održiv model, gradovi poput Pariza, Berlina i Barselone vraćaju komunalne usluge u javni sektor i javna preduzeća i plaćaju vrlo visoke penale zbog ugovora koje su sklopili na 30 i više godina. Treći razlog je što izgradnja spalionice, nije u skladu sa Lokalnim planom za upravljanje otpadom Beograda. Radojičić je podsetio na izjavu ministra novouspostavljenog Ministarstva za zaštitu životne sredine Gorana Trivana, koji je u decembru 2014. godine, kao gradski Sekretar za zaštitu životne sredine, glasno odbacio ideju izgradnje spalionice, upravo zbog “određenog rizika” koji takvo postrojenje nosi.
Igor Ratković iz ProPet reciklaže Zrenjanin je istakao da reciklažna industrija trenutno radi samo sa 50 posto kapaciteta i da otvaranje spalionice može dovesti u pitanje opstanak reciklažne industrije u Srbiji, a tako i veliki broj radnih mesta najugroženijih građana koji obavljaju ove poslove.(Press Ne da(vi)mo Beograd)♦