Beograd Staro Sajmište: Venci žrtvama genocida u Drugom svetskom ratu

Beograd Staro Sajmište: Venci žrtvama genocida u Drugom svetskom ratu

27/01/2020 Off By BERB

 


U pokušaju da se razume i objasni stradanje 6 miliona Jevreja u monstruozno planiranom i još monstruoznije sprovođenom tzv. „konačnom rešenju jevrejskog pitanja“ od strane nacističkog režima Adolfa Hitlera tokom Drugog svetskog rata, filozofi poput Hane Arent nudili su pojmove kao što su „banalnost zla“ i „radikalnost zla“, dok su pojedini rabini posmatrali Holokaust kao konačni i bespovratni sunovrat hrišćanske Evrope



Kod Spomenika žrtvama genocida u Drugom svetskom ratu, u okviru kompleksa nekadašnjeg koncentracionog logora „Staro sajmište“ u Beogradu, obeležen je Međunarodni dan sećanja na žrtve Holokausta.

Centralnu državnu ceremoniju predvodio je ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Srbije Zoran Đorđević koji je položio venac na spomenik.

Vence i cveće položili su i preživeli Holokausta, potomci žrtava, nekadašnji zatočenici logora u Drugom svetskom ratu, predstavnici Saveza jevrejskih opština Srbije, Jevrejske opštine Beograda, predstavnik Nacionalnog saveta Romske Nacionalne manjine, gradonačelnik Grada Beograda Zoran Radojičić, članovi diplomatskog kora, udruženja i građani.

Obraćajući se prisutnima ministar Zoran Đorđević je rekao: “I ove godine pripala mi je velika čast da vam se obratim povodom obeležavanja Međunarodnog dana sećanja na žrtve Holokausta, kao specijalni izaslanik predsednika Republike Srbije Aleksandra Vučića, Vlade Republike Srbije i u svoje lično ime. Ta plemenita odgovornost utoliko je veća i značajnija ako znamo da se ovog 27. januara obeležava tačno sedam i po decenija od oslobođenja jevrejskih zatvorenika iz Aušvica od strane sovjetske Crvene armije 1945. godine.

U pokušaju da se razume i objasni stradanje 6 miliona Jevreja u monstruozno planiranom i još monstruoznije sprovođenom tzv. „konačnom rešenju jevrejskog pitanja“ od strane nacističkog režima Adolfa Hitlera tokom Drugog svetskog rata, filozofi poput Hane Arent nudili su pojmove kao što su „banalnost zla“ i „radikalnost zla“, dok su pojedini rabini posmatrali Holokaust kao konačni i bespovratni sunovrat hrišćanske Evrope.

Ali, da li su, ljudskom umu nepojmljivi, zločini koje je nacistički režim izvršio nad Jevrejima u logorima smrti Trećeg rajha, ili oni koje je počinio ustaški režim nad 700 hiljada žrtava, pretežno srpske nacionalnosti, u Jasenovcu i drugim mučilištima NDH, zaista predstavljali samo iskonsko ljudsko zlo koje nesputano ispituje domete svojih krajnjih granica, ili su jednostavno predtavljali istorijsku kulminaciju teoloških razlika hrišćanstva i judaizma, ili rimokatoličke i pravoslavne vere? Takve odgovore ne bi trebalo odbaciti, ali mislim da bi ih trebalo dopuniti jednom, rekao bih, veoma važnom činjenicom.

Kao što svi znamo, jevrejski car David, koga poštuju i slave i Jevreji i hrišćani, u čijem narodu i rodu se, prema hrišćanskom verovanju, ovaplotio Isus Hristos, napisao je u svom 132. psalmu: „Gle, šta je dobro, ili šta je krasno, nego da braća žive zajedno?“ Hristos je živeo u Jevrejskom narodu, jeo i pio sa tim narodom, imao sledbenike u tom narodu, kritikovao vodeće ljude tog vremena i opominjao ih na dela i reči njihovih predaka, a na kraju, svojom mučeničkom smrću na krstu dokazao je da taj naraštaj jevrejskog naroda nije bio dostojan mudrosti i vrline koje su im carevi i proroci ostavili u nasleđe. Ali, mada izgledaju kao nepremostiv jaz među kasnijim sledbenicima judaizma i hrišćanstva, upravo život i delo Isusa Hrista učinili su da oni imaju zajedničko nasleđe koje se ne može nazvati beznačajnim. Zbog toga su hrišćani i Jevreji desetinama vekova živeli jedni pored drugih i jedni sa drugima, bez obzira što su fundamentalne razlike u teološkim tumačenjima neretko dovodile do međusobnih konflikata i nasilja.

Sa druge strane, značajna vojnička tradicija koja se razvila u nemačkom narodu, ujedinjenom u Nemačkom carstvu 1871. godine, uz asistenciju takođe snažno razvijenog osećaja za uzajamnu ekonomsku pomoć usled negovanja protestantske radne etike u Kraljevini Pruskoj, koja je to ujedinjenje izvojevala na bojnom polju, i uz frustraciju zbog poraza u trci za kolonijalnu podelu sveta pre i socio-ekonomski krah Nemačke nakon poraza u Prvom svetskom ratu, stvorila je opšte uverenje u nemačkom narodu da se izlazak iz nezapamćene ekonomske krize, kojom je depresija Vajmarske Nemačke produbljena 1929. godine, mora tražiti na bojnom polju, i da će pobeda i blagostanje biti mogući jedino ako se iz nemačkog naroda uklone svi elementi koji su doprineli njegovom slabljenju i poniženju u Versaju.

To su bili preduslovi i plodno tlo za dolazak nacista na čelu sa Adolfom Hitlerom na vlast 1933. godine. Nacistički ideolozi, koji nisu imali intelektualni kapacitet da razmišljaju na apstraktan način, bukvalno su tumačili reči kojima je Fridrih Niče krajem 19. veka kritikovao klasične ljudske slabosti i licemerje i tako želeo da otrezni i učini boljim svoje savremenike, koji su svoje mane i rđave postupke pokušali da prikriju javnim manifestacijama svoje religioznosti.

Pošto su želeli da svako ljudsko biće koje ima nemački identitet svedu na ratnu mašinu i topovsko meso koje će se fanatično žrtvovati za cilj svetske dominacije germanske rase i Nemačkog rajha, nacistički ideolozi su metafore u kojima se Niče izražavao tumačili doslovno, i na taj način su za slabost i neuspeh nemačkog čoveka okrivili sam hrišćanski moral, saosećajnost i sve ono čime bilo koja religija u svetu podučava svoje sledbenike da bi od njih stvorila razborite i plemenite ljude. Prvi korak ka stvaranju naroda bespogovornih i beskrupuloznih vojnika bila je dehumanizacija Nemaca, i pravi rat nacistički režim objavio je nemačkom narodu i njegovom hrišćanskom identitetu. Nažalost, Jevreji su, kao narod čiji je identitet neodvojiv od njihove religijske pripadnosti, imali da posluže kao primer šta će se i njemu, nemačkom čoveku, dogoditi ukoliko se ne prikloni zlu nacističke ideologije i ukoliko pokaže i najmanje sažaljenje za muke na koje će jevrejski narod biti stavljen. Da cinizam bude veći, nacističko zakonodavstvo užurbano je donosilo nezamislive rasne i diskriminacione zakone, da bi se nemački čovek, koji je navikao na red i poredak, brže i lakše navikao da su zverstva, koja se od njega zahtevaju da čini, nešto normalno i razumno. Primer je bio jasan i surov: najpre su Jevreji i njihov identitet bili ismevani karikaturama i optuživani agresivnim tekstovima u štampi i govorima na javnim mestima i radiju; zatim su zabranjivane i spaljivane knjige jevrejskih autora i bojkotovane radnje u vlasništvu Jevreja; posle toga su im kamenovane i spaljivane radnje i bogomolje; na kraju, oteta im je sva imovina, i najvećem delu jevrejskog stanovništva, muškaracima, ženama, deci i starcima sistematično je oduziman i život u getoima i gasnim komorama koncentracionih logora. Možda najveća sramota i ljaga koju je tada nemački narod dopustio da ukalja njegovo ime jeste način na koji je tokom Drugog svetskog rata postupano sa verskim objektima jevrejske zajednice: širom svih delova Evrope do kojih je doprla nacistička čizma, sinagoge su pretvarane u bordele namenjene prevashodno nacističkim oficirima.

Znamo kako se sve završilo. U holokaustu je na monstruozan način ubijeno 6 miliona pripadnika jevrejske vere i nacionalnosti. Nacistički projekat „germanskog natčoveka“ neslavno se završio u bujici Volge kod Staljingrada, pod ledom oko Lenjingrada, u blatu Kurska i u podnožju naših planina.

Na tim mestima leže onečovečeni nemački i ustaški vojnici čija dela su vredna svakog prezira. Sa druge strane, oslobađanjem Aušvica i Jasenovca otvorena su vrata novih svetilišta. Obični ljudi, koji su u njima primili venac mučeništva potvrdili su i utvrdili identitet Jevreja i Srba za mnogo godina, uprkos tome što su im nacisti i ustaše namenili takvu sudbinu u kojoj je trebalo da nestanu sa lica Zemlje. Treba reći da nacisti, u krajnjem ishodu i uprkos svemu, nisu uspeli da unište ni judeohrišćanski identitet velikog nemačkog naroda: velika većina pripadnika nemačkog naroda, a naročito njihove političke elite, izražavaju žaljenje zbog nesreće koju su prouzrokovali u Drugom svetskom ratu, ukazuju dužno poštovanje žrtvama i iskreno saosećaju u bolu potomaka žrtava Holokausta.

Taj identitet nas obavezuje da uvek iznova podsećamo sve koji to ne znaju ili ne žele da znaju zbog čega je pobeda nad fašizmom u Drugom svetskom ratu jedna od temeljnih vrednosti Organizacije Ujedinjenih Nacija i ujedinjene Evrope.

A nama samima preostaje da ove, i svake iduće godine, do Kraja Sveta, izvlačimo nove pouke iz nesreće koja je zadesila naša dva naroda u Drugom svetskom ratu.
Iako živimo u modernoj, građanskoj Evropi u kojoj je sekularnost, odnosno odvojenost države i crkve davno utvrđen standard, setimo se da je religija, ili njeno kulturno nasleđe, sastavni deo identiteta svakoga od nas. Zato želim da sa ovog mesta pošaljem poruku da nije dobro oduzimati identitet drugom i drugačijem čoveku ili narodu, jer možda time u svoj sopstveni identitet ugrađujete nešto što nije dostojno ni čoveka ni naroda. Nama su više nego ikad potrebni mir, stabilnost i jedinstvo, kako bismo sarađivali i integrisali se u zajedničkoj evropskoj budućnosti zarad opšteg boljitka i napredovanja, jer, ponoviću, „šta je dobro, ili šta je krasno, nego da braća žive zajedno?“

A kome ćemo da verujemo na reč, ako ne mudrom i bogolikom Davidu?, rekao je ministar Đorđević.♦