Libek: Povećanja plata u javnom sektoru neće dati rezultate

Libek: Povećanja plata u javnom sektoru neće dati rezultate

23/08/2017 Off By
Povećanje plata u javnom sektoru zarad povećanja BDP-a nije dobra ideja iz dva razloga. Prvo, javne finansije nisu u toliko dobrom stanju kakvom se predstavljaju.

Stanje jeste mnogo bolje nego što je to bio slučaj u prethodnih nekoliko godina (kada je postojala mogućnost pojave krize javnog duga); ali javni dug je i dalje visok, malo ispod 70 posto BDP-a što je značajno više od zakonske granice od 45 posto BDP-a. Izdaci za zarade zaposlenih u javnom sektoru, iako smanjeni i zamrznuti u odnosu na prethodni period, i dalje su skoro upola viši od zakonskog iznosa od 7 posto, navedenog u Zakonu o budžetskom sistemu (iznose 10,1 posto u 2016). Imajući u vidu da se reforme državnih preduzeća sporo sprovode, kao i privatizacija preduzeća u restrukturiranju, postoje visoki fiskalni rizici da se njihovo loše poslovanje može preliti na budžet. Ovako visoki javni dug mogao bi vrlo lako da eskalira u slučaju pojave nekog negativnog ekonomskog šoka, kao što je izbijanje nove krize. Dok se javni dug i masa zarada ne usklade sa propisanim zakonskim okvirom, koji garantuju održivost javnih finansija, zarade ne treba povećavati. To isto važi i za penzije, koje su i dalje iznad zakonski predviđenih 11 posto BDP-a.
Drugo, povećanje zarada zaposlenih u javnom sektoru uticaće na povećanje BDP-a putem prelivanja na potrošnju. U Srbiji bi se najveći deo prelio u potrošnju iz uvoza. Do ovoga je već došlo u prethodnom periodu kada su vlade Mirka Cvetkovića i Ivice Dačića vodile ekspanzivnu politiku visokih plata i penzija 2009 – 2013, ali to nije dovelo do ubrzanja BDP-a. Kao i u prethodnom periodu Srbiji će ostati dugovi, dok će se ekonomski rast putem uvoza „izvesti’’ u Nemačku.
Povećanje minimalne cene rada dodatni je kamen oko nogu srpske privrede
Minimalna cena rada u Srbiji je nedavno povećana na 130 dinara neto po radnom času i u proseku iznosi 22 880 dinara neto mesečno, što je visoko u odnosu na prosečnu zaradu (gotovo 50 posto). S obzirom da minimalna zarada ima negativne efekte na tržište rada, tako što povećava nezaposlenost, jer najmanje produktivne radnike dovodi do gubitka posla (najčešće one sa najnižim kvalifikacijama, mlade bez radnog iskustva, u industrijama sa niskom dodatom vrednošću i ekonomski nerazvijenim oblastima), preporuka Svetske banke je da minimalna zarada bude u okviru 30 – 40 posto prosečne zarade. Ako se ne naprave veliki pomaci na tržištu rada, kao što je snažno smanjenje nezaposlenosti i povećanje zarada, povećanje već visoke minimalne cene rada, (koja je ionako povećana prošle godine) samo će otežati poslovanje privrede u Srbiji, pre svega malih i srednjih preduzeća kod kojih troškovi zarada imaju značajniji udeo u rashodima. Povećanje minimalca za najavljenih 8 – 9 posto podrazumeva i povećanje iznosa isplaćenih poreza i doprinosa za oko 5,5 milijardi dinara (45 miliona evra) na godišnjem nivou, pošto bi se bruto iznos dve minimalne zarade povećao sa trenutnih 36.500 na 40.000 dinara mesečno. Pored svega toga, ovakva mera kao i u slučaju povećanja plata u javnom sektoru neće imati značajniji uticaj na povećanje BDP-a jer će se značajan deo preliti na potrošnju iz uvoza.

BDP je sredstvo, a ne cilj

BDP (bruto domaći proizvod) je mera ekonomske aktivnosti, merena kao vrednost u stalnim cenama svih dobara i usluga proizvodenih tokom jedne godine. BDP je indirektna mera blagostanja stanovnika neke zemlje: one sa višim BDP-om mogu da priušte viši standard života. Stoga BDP nije svrha sam po sebi: svrha je blagostanje stanovništva – a pošto je njega nemoguće izmeriti kao pomoćna mera koristi se visina BDP-a. Ne treba podizati BDP po svaku cenu, jer to može umanjiti blagostanje stanovnika umesto da ga poveća: ako bi država gradila piramidu, to bi računovodstveno povećalo BDP, ali bi zapravo smanjilo opšte blagostanje, jer bi resursi za njenu izgradnju morali da se preusmere sa drugih efikasnijih projekata.

Kako do ekonomskog rasta?

Rast BDP-a ne nastaje državnim dekretima već zbirom miliona pojedinačnih ekonomskih odluka stanovnika i preduzetnika. Da bi se on omogućio, neophodno je popraviti privredni ambijent u zemlji: pre svega imovinska prava moraju biti zaštićena (podsetimo da se Srbija nalazi na začelju zemalja sveta po ovom parametru na Indeksu zaštite imovinskih prava), državna administracija mora da bude profesionalna i efikasna, korupcija niska, a regulacija poslovnih aktivnosti jasna i ne sme nepotrebno otežavati poslovanje. Povećanje plata i penzija, kao i ranije, neće dovesti do povećanja BDP-a, a povećanja minimalne zarade dodatno će otežati poslovanje u Srbiji i ohrabriće rad u sivoj ekonomiji.
Bez ovakvih preduslova, ekonomski rast ostaće anemičan i neće omogućiti povećanje životnog standarda stanovnika Srbije.♦