Pogled iz 1985 godine: zašto se raspala Jugoslavija?

Pogled iz 1985 godine: zašto se raspala Jugoslavija?

04/02/2017 Off By

Većina današnjih problema Jugoslavije povezani su s ekonomijom. Nekoliko statističkih detalja otkriva groznu situaciju u zemlji. Jugoslavija duguje 20 milijardi dolara stranim bankama i vladama te je među najzaduženijim zemljama. Nezaposlenost iznosi 17 posto, što je najviša stopa nezaposlenosti u Evropi. Stopa inflacije skočila je na 85 posto godišnje. Od 1980. godine, standard života pao je za 30 posto


FERGUS M. BORDEVIČ, novinar Njujork tajmsa koji se specijalizovao za područje međunarodnih odnosa, u maju 1986. objavio je članak o Jugoslaviji tog vremena.

Najinteresantnije dijelove njegove analize prenosimo u nastavku.

“Na 9. maja 1985. kolone vojnika i mornara koračale su centrom Beograda, glavnim gradom Jugoslavije. Mlaznjaci su preletali iznad njihovih glava. Artiljerijska i oklopna vozila prolazili su kraj tribina punih čelnika bivših jugoslavenskih republika, članova jugoslavenske jednostranačke vlade i veterana partizanskog rata protiv nacista.

Bila je to prva vojna parada u Jugoslaviji posle deset godina, teatralni prikaz moći i nacionalnog jedinstva kakav se retko viđao. Povod? Iskazivanje počasti krvavoj partizanskoj pobedi u Drugom svetskom ratu. Valovi vojnika i naoružanja kretali su se prema portretu Josipa Broza Tita, oca jugoslavenskog komunizma, koji se nadvijao iznad svečanosti. U kancalariji koja se nalazila uz trasu mimohoda, urednik dnevnog lista Borba prokomentirao je situaciju: “Morate ljudima dati da slave nešto”.

Kad je Tito preminuo 1980. godine, nakon više od tri desetleta na čelu nacije, svet mu se poklonio. Veliki broj svetskih vođa pohodio je njegov pogreb. Tito je dobio veliku podršku Zapada zbog svog otpora i prkosa Staljinu 1948. godine. S druge strane, uživao je i veliku podršku Istoka zbog svoje odanosti ideji međunarodnog socijalizma. Usto, imao je i podršku zemalja u razvoju zbog svoje uloge u pokretu nesvrstanih.

U Jugoslaviji, Tito je bio vrhovna ikona nacije, gotovo mitoloških proporcija. Ujedinio je zaraćenu zemlju, postigao mnogo na području obrazovanja i industrije i institucionalizovao sistem radničkog samoupravljanja, koji su jugoslavenski komunisti smatrali esencijom pravog socijalizma”.

 

“Ipak, Tito je podbacio u stvaranju dugotrajnog osećanja nacionalnog jedinstva i svrhe u Jugoslaviji. Regionalni čelnici Jugoslavije bili su više zainteresovani za interese svojih sopstvenih republika nego za naciju kao jedinstvenu celinu.

Šest godina posle Titove smrti, sukobi i ljubomore koji su bili potisnuti pod titoističkim mitom iskočili su na površinu. Jugoslavija je danas mesto sukoba nacionalizama, religije u usponu, ekonomskog haosa, birokratske paralize, pluralista koji žele rastaviti jednostranačku državu i neostaljinista koji se bore protiv njih.

Iako je čak i danas službeno zabranjeno kritikovati Tita, upravo su njegove politike krive za nevolje ove zemlje. U ranim 1970-im godinama, njegove čistke liberala i inovatora iz Komunističke partije ostavile su traga.

“Da je Tito umro krajem 1960-ih, otišao bi u istoriju kao mnogo veći čovek. Nakon tog vremena, kočio je reforme”, komentariše jedan beogradski intelektualac anonimno, u strahu od odmazde. Zato se Jugoslavija danas nalazi na raskrižju”.

 

“Većina današnjih problema Jugoslavije povezani su s ekonomijom. Nekoliko statističkih detalja otkriva groznu situaciju u zemlji. Jugoslavija duguje 20 milijardi dolara stranim bankama i vladama te je među najzaduženijim zemljama. Nezaposlenost iznosi 17 posto, što je najviša stopa nezaposlenosti u Evropi. Stopa inflacije skočila je na 85 posto godišnje. Od 1980. godine, standard života pao je za 30 posto.

U tvornici TOZ, kao i u nizu drugih tvornica širom zemlje, situacija je jako loša, a potražnja za njihovom proizvodnjom pada.

“Živimo na kredit. Ne znamo što će se dogoditi u idućih pet godina, već smo srezali plate samo kako ne bismo ljudima dali otkaze”, rekao je portparol navedene kompanije u Zagrebu.

Neefikasnost i apatija dostigli su zaprepašćujući nivo. Prema procjenama Zapada, preko četvrtine od šest miliona radnika zaposleno u javnom sektoru je nepotrebni višak. Svakoga dana 700.000 radnika nalazi se na bolovanju, a 600.000 njih na praznicima. Oni koji se i pojave na poslu rade u prosjeku 3,5 sati dnevno. Usprkos novoj opremi u pogonima, potrebno je 1500 sati rada kako bi se proizveo vagon. Taj isti vagon 1970. godine bio je proizveden u 1000 sati rada.

Jugoslavenski službenici za aktualnu situaciju krive cene nafte i strane vlade. Svi su im krivi, osim njihove verzije socijalizma. Činjenice govore drugu priču – zapadne banke finansijski su pomagale jugoslavenskoj ekonomiji godinama. 1983. godine spasili su zemlju od bankrota hitnom pozajmicom od šest milijardi dolara, a prošle su godine izvori iz Bona i Vašingtona uveravali su jugoslavensku premijerku Milku Planinc u to da postoji politička potpora za nove kredite.

U temeljima ekonomije Jugoslavije nalazi se Titovo radničko samoupravljanje, idealistički program koji je u praksi podbacio i nije ostvario zacrtana obećanja. Menadžeri se biraju po ideološkom ključu, a ne po stručnosti. Osnovna pretpostavka je da je manje uvek bolje, i stoga su velika javna poduzeća 1960-ih godina razbijena na manja. Državne željeznice su razbijene u 350 različitih kompanija, a svaka od njih ima vlastiti samoupravljački sastav.

U ime etničke autonomnosti, Tito je prepustio određivanje ekonomskih politika vladama pojedinačnih republika. To je dovelo do toga da je svaka republika donosila odluke u sopstvenom interesu, bez da se previše pažnje posvećivalo zemlji kao cjelini. Takav je sistem doveo do sukoba, konfuzije i neefikasnosti”.

 

“Jedina prava “nacionalna” jugoslavenska institucija je Komunistička liga, u kojoj je okupljeno dva miliona članova jugoslavenske Komunističke partije. U svakoj pojedinačnoj republici, Partija i dalje kontroliše instrumente vlasti i ima moć upravljanja slobodom govora i mišljenja u tim društvima. Ipak, čak su i ti komunisti podeljeni između regionalnih lojalnosti i konfliktima između reformista i konzervativaca.

Decentralizacija i ekonomska stagnacija doveli su do buđenja drevnih nacionalnih ljubomora. Srbi za nevolje Jugoslavije krive bogatije Hrvate i optužuju ih za sebičnost, Hrvati za iste nevolje optužuju Srbe i prozivaju ih zbog hegemonizma. Imućni Slovenci se žale kako su siromašni Kosovo i Makedonija bunari bez dna za finansijsku pomoć, a Makedonski se žale da im Srbi i Mađari iz Vojvodine prodaju žito u inostranstvu.

Od svih etničkih antagonizama u Jugoslaviji, valja istaknuti onaj kosovskih Albanaca. Oni čine 77 posto populacije te provincije i imaju najvišu stopu nataliteta u Evropi. Nacionalisti među njima traže vlastitu jugoslavensku republiku za sebe, ili pak pravo da se odvoje i pridruže Albaniji.

U zemlji u kojoj su tri velike religije usko vezane uz etničke tradicije, nacionalizam je često izmešan s religijom. Preko pola jugoslavenske populacije izjašnjava se vernicima jedne od religija, što je značajan porast u odnosu na 1968. godinu, kada je postotak iznosio 33 posto. To je veliki izazov za Komunističku partiju, koja je ionako podijeljena sukobima”.

Najsnažniji savez religije i nacionalizma nalazi se u Hrvatskoj. Hrvatski nacionalisti kreću se od liberalnih reformista do komunista koji su ljubomorni na političku moć Srba i od katoličkih progresivaca to rubnih terorista koji možda imaju i fašističke korene. No, sve ih ujedinjava jedna stvar – sumnjičavost prema Srbima.

Republička vlast smatra katolike najvećom prijetnjom jugoslavenskoj ideji i komunističkom monopolu na moć.

“Kroz istoriju, crkva je uvek utelovljivala identitet Hrvata. Danas više ljudi nego ikada ranije dolazi u crkvu. Motivira ih potraga za duhovnim vrednostima u društvu koje se brine samo za politiku i ekonomiju. To su ljudi koji se osećaju odvojeno od svojih korena zbog revolucije i sekularizacije i ne žele da ih se prisilno čini članovima veštačke nacije Jugoslavije. U crkvi pronalaze nacionalni i kulturni identitet”, navodi otac Josip Turčinović, profesor teologije u Zagrebu.

Hrvatska republička državna konstantno optužuje crkvene čelnike za kolaboraciju s nacistima u Drugom svetskom ratu, a komunistička omladina išarala je zidove Zagreba parolom: “Dolje klero-fašisti! “.

Bez Tita, koji je prevazišao sopstvene  hrvatske i katoličke korene i koji je smatran jedinim pravim Jugoslavenom, politički centar jedva se održava.

” Ljudi čeznu za očinskom figurom. Žele da se Tito vrati, da udari šakom o stol i da sve ponovno izvede na pravi put”, kaže neslužbeno jedan jugoslavenski novinar.(Index.hr)